Ima puno prostora po Savičenti koji bi mogli funkcionirati za različite umjetničke sadržaje

Što misliš o projektu ‘Nevidljiva Savičenta’ i da li se smatraš nekim dijelom nevidljive Savičente, odnosno da li to uopće vidiš na taj način, kao što smo mi vidjeli da postoji nešto, nešto što je iza, nešto što je nevidljivo. Da li postoji taj spektar vidljivosti i nevidljivosti, da li se tu negdje vidiš? To je jedno što me zanima, a zapravo me zanima, vezano na to pitanje, da li možda vidiš neka zanimanja danas u Savičenti (više vidljiva?). Ali možda ovo prvo…

Forši u metafizičken smislu ima, ma kako san ja trdo na zemlji, bih reka, ne, nema nevidljivih. Malo je onih koje, osim onega z čin se bave za preživjeti, pere još ništo… Mislim da ne možeš sakriti ako si u nečemu dobar, to ispliva jer netko je vidio, svi smo socijalna bića, tako nešto bi izašlo van. Mada, volija bin da he je.

What you see is what you get.

A ča se tiče Nevidljive… Iman osjećaj da je preveć birokracije, preveć papirologije i na prvu čuda šoldi i imaš filing da je tako puno šoldi pošlo u vitar. A forši ni, forši žbaljivan. Mi damo šolde Europskoj uniji da bi jopet iskali nazad te šolde. Istina, ako ni tih projekti, lova ostaje u Europskoj uniji, to je recimo to zlo. To mi gre na živce, ta nika politika. Ali to je samo moj pensir. Forši ni tako slabo.

Kroz dvajset lit ča smo na toj sceni i ča se bavimo z umjetnosti i umjetnicima, s puno smo manje šoldi činili puno više. To me žalosti. Ali činjenica je da ranije nikad nismo honorirali autore na pravi način, pa me to demantira za uno ča san reka da me nervira jer u Nevidljivoj se honoriralo autore kako tuka. Tako, nisan čist s pensiron. Ostati će ništo, ali pensa san da će ostati više.

U kojem smislu više?

Fizički, vidljivih. Meni je vajka bila želja da Savičenta bude neki grad instalacija. Recimo, one Majkusove instalacije, da su one ostale zavajk tu, barem dio instalacije Megamix koja je bila na placi. Kad bi bila ona Jandrićeva vrata u loži za stalno – preslika, projekcija postojećih ulaznih vrata na suprotnom zidu…

Magari i u ten projektu je bilo odličnih novosti. Matijina predstava u Pineti i čitanje dice penzićima uključili su i starije mještane Savičenštine…

Ja te razumijem potpuno i mislim da se na neki način čak s ovim projektom i dobio prostor za istraživanje što bi se moglo i kako bi se moglo. Imali smo dvije godine za isprobati neke stvari privremeno, neke smo pokušali trajno, pa su nestale.

Da, misliš na Portale ke su uzeli z Mandul? Nisan za to da se dislociraju sadržaji iz samega centra. Ima puno prostora po Savičenti koji bi mogli funkcionirati za različite umjetničke sadržaje. Magari, foši i nisan u pravu.

To mi je drago čuti. Slažem se s komentarom na administrativne procese i da je tog gomilu, nadam se da to nije sve što će ostati nakon projekta u smislu iskustva jer nije to tako, naravno, trebalo biti, ali s druge strane, netko ti da novce besplatno.

A nije ti dao besplatno, nikad ti ne daju besplatno pare, ja to ne bih reka. Ti se tribaš opako izboriti za to. Super mi je ča se delalo dosta tega u zajednici. Recimo ove stalke (izložba fotoarhiv) je radio Patrik, to mi je super, znači to je ostalo u zajednici. Od svih tih izložbi, dešavanja, kafići, picerije…, su imali neki dinar. Tu se jelo i pilo na tim radionicama. I umjetnici koji su tu gostovali su negdje okolo jeli. Sigurno da je zajednici projekt doprinio i materijalno.

Sad je zapravo pitanje drugog kruga natječaja, u 11. ili 12. mjesecu pa smo svi razmišljali da idemo dalje, jer bi bilo šteta da ne. Bili smo u prvom krugu, imamo vjerojatno bolje šanse za drugi. Imaš li neki savjet ako ćemo ići u drugi krug, što promijeniti?

Nisan u projektu bija prisutan jer san zna da neću vremenski to moći pratiti, pogotovo te radionice, ali mi je super da se tu uključila Mirjana, Mario, Andi, onako u potpunosti. Njih troje su baš odradili brdo. A kako san vidija, bilo je naporno – puno vrimena zahtijevaju takve stvari, a svi mi imamo neko svoje delo već. Nekako su mi najnapornije izgledale te silne radionice. Neću reći da su gubljenje vrimena, foši nisu, ali ne moren zamisliti da moran siditi i slušati nikega pet ur da mi objašnjava kako da ispunim j… obrazac…

Super je da znaš da to ne možeš, ti ni nisi osoba koja bi to trebala raditi.

Da, ali sad treba najti nikega ki će to delati. Mirjani je, vidin, isto pun klinac birokracije, Mario Benčić bi i ne bi… Mi nikako najbolje učinimo kad ništo napensamo, bez čuda pisanja i harat. Ne znan ko će se naj kuraja za naprid…

Mislim da se da naći nekoga, slažem se, znam kakav je to posao, nama odnosno meni je to posao. Nemam drugi, odnosno u Zagrebu imam još jedan sličan takav. Tako da ja se s tim mogu baviti, trebam, ide i meni na živce, daleko od toga, ali to je način na koji ja mogu raditi i dopušta mi slobodu u nekom drugom prostoru i s tim sam se pomirila i nemam baš puno izbora. Tako na žalost danas svijet funkcionira. Ali, da imam drugi posao, drugi fokus, druge stvari da radim još ovo, to mogu shvatiti da ne ide.

Intenzivno je. I presing je. Zadani su rokovi. S drugega kraja, zato su i dobri presinzi jer bez njih ćeš reći ‘ćemo sutra’.

Ćemo ben, to sam čula da ovdje znači ‘nikad nećemo’.

Da, ćemo ben, to poli nas znači nikad nećemo.

Novine u kojima će biti ovaj intervju, nazvali smo ‘Teza’. Mirjana nam je još na radionici pokušavala pojasniti zašto ne možemo novine nazvati Teza jer Šikuti su imali performans odnosno video instalaciju s tim nazivom. Budući da ne znam za taj rad, možda možeš nešto reći o tome?

Teza je naziv za štalu. Vi ste tu sigurno povlačili teza – antiteza pravac. Možda da je Savičentinska teza. Onda biš joj da neku autentičnost. Ili Savičentinska antiteza. Da ubaciš u nju tu neku lokalnost ili tu autentičnost, onda ta Teza ima neki moment. Magari projekt je Nevidljiva Savičenta, ali i novinama moreš dati neki geografski moment.

A o čemu je bio rad?

Ideja je bila prenesti ambijent teze, štale, u galerijski prostor. Znači sve, miris gnjoja, sena slame… Krave nismo doslovno prenesli nego smo napravili video. Video iz štale kako krave idu, muzu, cili ambijent štale. Po galeriji smo rasprostrli slamu s balegami, na sredinu prostora postavili platno na kojen se projicirao video te postavili vile i predmete koji se koriste u štali, kao instalaciju. To je bilo u starom Muzeju suvremene u Zagrebu. Slamu z balegami smo peljali u vrićami za smeće u twingu!

A prvi put smo to napravili u bivšoj Puljankinoj butigi tu u Savičenti, tamo di je sad staklarna. To smo zamišljali kao da će nam biti galerijski prostor i tamo smo bili napravili jeno pet-šest izložbi, ali onda su općinari zaključili da to neće. Takvu vrstu galerije. (Smijeh.)

I to sad isto, recimo, kad gledam ovaj projekt i ča se delalo... Od početka, kad smo davali Županiji zahtjev za financiranje, uvijek smo pisali ‘likovno opismenjivanje domaćeg stanovništva’. I koga smo opismenili? Opet mi dojde onako, j… Sizifovo delo, kapiš. Ti delaš jer je tebi to gušt, okej. Ali, nikako da upališ nikega, to nismo rivali u dvajset lit. (smijeh).

Dobro, ja se ne bih skroz složila.

A imam baš pitanje vezano za to konkretno. Misliš li da su Šikuti Machine svojim djelovanjem utjecali na lokalnu zajednicu?

Ne, nisu. Foši smo samo udomaćili riječ performans, ali sad je sve performans. Najčešće u kriven kontekstu. Ali, bilo je jeno vrime kad smo tu kod Marija u Oštariji delali razgovore s piscima, pjesnicima, novinarima, etno-muzikolozima, povjesničarima, znanstvenicima… Vajka je bilo i ništo za pojisti pa su bili tada s nas i mještani s kojima smo kuhali pa su i oni nekako kroz to prožimali te neke sadržaje i bili dio priče. To je, recimo, bilo ok. Dobro, dojde vajka niki, ali nikako mi se čini da je malo domaćih koji dojdu.

Mislim da je dosta razloga u tome što ne osjete povezanost, stvarno nemaju osjećaj da se to tiče njih. S druge strane, koja misliš da je onda bila motivacija za vaš rad?

Provokacija. I opstojnost nekakva. U biti, provokacija ni samo provokacija, vajk je bija neki instinkt, biti hrabar, reći ono ča misliš, kritički gledati na stvari. Mislim, to je sigurno ono ča te vuče.

Ljudi to rijetko kad žele čuti, pardon što te prekidam.

A znam da ne.

Ali, jako je vrijedno što ste i dalje nastavili to raditi.

Da, to sigurno. Imaš unutarnju potribu za tin iako bi foši bilo bolje da mučiš i da delaš svoje delo. (smijeh).

Prije nas je bolija k… ča će niki pensati o temu. Ki bi se moga ufenditi. Sad vodiš neki biznis i u zadnje vrime, kad god razmišljamo o nekom performansu, trupi i autocenzura. Prije deset lit ni bilo tega koji bi mi moga reći: ‘E, gle, to ti je glupo jer nećeš dobiti to…’

Borim se s time. Ali, onda počneš suptilnije razmišljati: kako progurati ideju, a da ne fliskaš baš s prve, nego da malo mora promisliti… Vidjet ćemo kako dalje. Nemam pojma.

Ako je provokacija, možeš li reći zašto je performans bio upravo taj medij / format / umjetnička disciplina koja vas je najviše obilježio.

Nekako nam je to najjednostavnije za izvest. Mi nismo likovno educirani, da se tako izrazim. Nemamo umjetničko obrazovanje, a performans smo doživjeli tako slobodnim. Počeli smo s izložbama u našoj galeriji u Šikuti, ugostili i upoznali pritom puno umjetnika. Najviše he je Luc dopelja. Kroz ta poznanstva, druženja dobili smo neku spoznaju o temu ča oni delaju na ča se referiraju i sve više slagali neke svoje ideje. Uvijek smo brijali na filmove i tako nekako vidjeli da se najbolje možemo izraziti kroz video / film i performans.

Kužim, prepoznali ste neko područje koje vam je bilo blisko, a opet izvedivo.

Ali performans je meni jak. Slikari ga baš i ne gotive i to kužim. Za slikarstvo je ipak potrebno više znanja i umijeća.

Kod njih je nekako važan proces rada, na neki način, i prije slike i poslije. A performans je ipak u trenutku.

Ne znan, nas toliko gotive jer smo autentični. Nismo umjetnici. To sigurno nismo, to mi je jako teška riječ. Mi koristimo taj moment rada, onega čime se bavimo, odnosno najvećim dijelom ono čime se ja bavim: poljoprivredu, stočarstvo – krave.

Vidiš li onda neku vezu između rada, uzgoja stoke, proizvodnje piva, proizvodnje hrane, možeš li to usporediti s umjetničkim procesom?

Ne znan kako bih ti to objasnija – jednostavno se desi neki moment kad nešto želiš reći koristeći te životinje i mehanizaciju, taj ambijent da izraziš neki stav, filozofski, etički, moralni.

Dobro, sad se tu muva dosta ljudi iz Zagreba ili drugih većih gradova. Kako ti vidiš poziciju izvan tih glavnih tokova, umjetničkih centara, kao što su Zagreb, Pula. Što misliš, jel to prednost ili nedostatak?

Da li bi bilo bolje da tu umjetnici žive ili?

Kako god to čuješ, da.

I mi kad pričamo o tom načinu života, kad odemo izvan grada, vidimo da postoji drugi način života koji nam je puno prihvatljiviji trenutno i primamljiviji. Sad se mi zezamo da je to naša utopija. Da li ti imaš nešto takvo? Što je za tebe utopija?

Uj z grada i dojti na selo? Već san tu. Volija bin biti manje ovisan o materijalnen, ali nekako još ne gre. Dešava se transformacija sela, jer svaka kuća koja se kupila, imala je zemlju koja se obrađivala. Sad je ta zemlja zapuštena. Kuća se obnovila, napravila, okej, ali s druge strane zemlja je ostala zapuštena i nitko se ne brine o zemlji, a bez zemlje nemamo hrane. To je disbalans koji ne znam kako će završiti. Hoće li biti dobro. Ako će cila Istra biti puna vila z bazenima, mislim, okej, more proizvoditi neki drugi za nas, ali opet to ni to, jer ti moraš biti nekako održiv, barem donekle. Sad je ta j… korona samo pokazala da ako imaš svoje pomidore i kumpire, nećeš bit lačan. Ali, ne. Sve je materijalno. Većina će reći: ma koji k… ću saditi krumpir i pomidor kad imam više ako rentam kuću? Trenutno, to je tako. Neće ljudi poj saditi krumpir, čupati travu, kopati, kad more rentati i imati tri miseca dela, ovih drugih devet miseci…

Ma to je strašno i na razini cijele države je to problem. Koliko zemlje, a i šteta je vidjeti toliku izgrađenost.

Jučer je bilo u novinama da je 250 tisuća djece nestalo u 10 godina. Koji su to podaci! Demografi govore treba ovo, treba ono... Ćemo ben. Tako da, kad gledam Savičentu, najviše se ulaže u turizam. Zidaju se hiže za turiste, a sve je manje ljudi ki su tu kroz cilo lito.

Imali ste nedavno performans na Porečkom analu, sa Selmom Banich. Kakva je bila reakcija?

Performans je bija prija 10 lit u žlinji. Šikuti su, tako, nestalna udruga. Tih prvih deset lit je bilo kao – zdurali smo. Onda smo tu balu Sizifovu pustili u žlinju i rivali gori. Recimo, Lenićeva ideja je bila da je pustimo doli, kao, nismo uspjeli. Kako nismo? Uspjeli smo 10 lit, moramo je zrivati gori jer smo zdurali!

Lejla Topić je stila taj performans za 20 lit, s dvi bale. Ta bala ku štrčeš, kruži, kao i život i smrt, resteš, delaš, umreš. Puno je simbolike u tom kolu, to je dosta čist performans. Jasan, a zanimljiv jer opet upotrebljavamo materijale kojima se bavimo. A u Poreču, usred sezone, Mario Benčić je još namjerno bacao sjeno iz bale, a Andi je bio u frci jer su mu rekli da sve treba pomesti za sobom. Tako da je Andi ki je fotka performans, zajno i bra to seno! Ljudi su išli za nama, brdo njih, pa su rivali svi ki su rivali. Bilo je fora. A i Bartol i Frane su sudjelovali u performansu jer nismo imali force prid kraj pa smo se i pomladili na dvajseti rođendan.

I zadnje, Savičenta in the morning. Kako je to stalo, i zašto?

Nemam pojma zašto. Autocenzura. Najveći problem je pisati o ljudima koji su živi i koji se druže s tobom. Pisati istinite događaje i iskreno mišljenje o ljudima. Ne vole svi čitati o sebi, ko niš drugo, bi da je baren malo uljepšano. Znaš, kad su javne osobe, onda je druga stvar. Javna osoba. Ali kad ti pišeš o noni, o susedu. Početak je bio jako širok jer si mogao sve. I onda se to sve uzilo. Ne o ovemu, ne onemu, oni će ti razbiti ča u glavu, oni će ti je... mater, oni će ti ovo, ono. Onda si sve uže i uže i dojdeš na fameju. I onda u fameji počne bit problem. I onda si rečeš: A čekaj, ne biš ti malo muča? Da budem iskren, niman ni inspiracije ni discipline.

Potrebna je disciplina?

A je, disciplina. Bilo mi je super dok san pisa za Glas Istre i onda san ima dedlajn – do četvrtka si mora predat. I onda neke pute pretjeraš, neke pute ne, ali bilo je iskreno i dosta, onako, jedan život na sjeveru.

I knjige su izašle?

Da, dvije.

Imaš ti nešto još za dodati?

Nemam, sve si skužila.