O nevidljivoj povijesti Savičente piše Danijela Doblanović Šuran
Pred sam kraj srednjega vijeka (1487.) u Speyeru je tiskan priručnik Malj za vještice (Maleus maleficarum). Bio je to pravi bestseller koji je do kraja 17. stoljeća doživio više od 30 izdanja. Zloglasni je priručnik krivnju za sva zla i nedaće pripisivao vještičarenju, odnosno korištenju natprirodnih sila i magijskih aktivnosti usmjerenih protiv nečijeg života, ali i protiv imovine (stoke, ljetine i sl.). Pored priručnika koji je savršeno poslužio za progon različitih ljudi optuženih za vještičarenje, bavljenje magijom je i Crkva još mnogo ranije označila kao krivovjerje i obožavanje đavla pa su takve prakse kažnjavale na najstroži način – smrću.
Većina se progona optuženih za vještičarenje dogodila od sredine 15. do sredine 18. stoljeća. U njima su mnogo više od muškaraca stradavale žene. Jedna od njih je i Savičentinka Mare Radoslović – posljednja stradala kao žrtva progona vještica u Istri. Njezina se dramatična priča odvila 1632. godine u Savičenti.
O Marinom životu iz izvora saznajemo malo. Radoslovići su u Savičentu došli iz Zadra najvjerojatnije za vrijeme kolonizacijskih pothvata u 17. stoljeću. Naime, Grimanijevi su na svoj feudalni posjed u Savičenti, a Mletačka Republika na prostor čitave mletačke Istre, dovodili novo stanovništvo kako bi se riješio problem depopulacije. Novi su stanovnici dolazili iz Dalmacije, Bosne, Crne Gore… Povijesni izvori za Savičenštinu ne bilježe veće probleme oko njihova uklapanja u novu zajednicu. Mnogi pak izvori koji se odnosne na različite dijelove mletačke Istre, svjedoče kako se na njih (habitanti novi) kao strani element u zajednici svaljuju različite krivice.
Marino ime prije presude iz 1632. izvori ne spominju. Bila je kći pokojnog Ivana iz Zadra. Taj podatak govori i o tome da nije bila udana, jer bi u tom slučaju bila određena suprugom. Kako joj je otac u vrijeme suđenja već bio pokojni, moguće je da je ostala potpuno sama i bez izvora prihoda. U presudi je ona navedena kao skitnica i žena najgoreg statusa (vagabonda, donna di pessime condizioni). Njezino ime ne nalazimo ni u matičnim knjigama krštenih, gdje bi se, da je bila uklopljena i prihvaćena u zajednici, vrlo vjerojatno pojavila kao kuma nekom djetetu.
Iako je postupke za vještičarenje vodila mletačka inkvizicija, iz dokumenata o Marinom slučaju razvidno je kako je proces protiv nje vodio savičentski kapetan. U njegovim je rukama bila upravna, ali i sudska vlast. Osudio ju je na smrt vješanjem, a potom je njezino tijelo spaljeno na lomači.
Koja je bila njezina krivica? Zašto je Marin život okončan osudom na smrt? Prijavio ju je ugledni građanin Savičente, sudac Gianbatista Pinco, jer je neuspješno liječila njegovu kćer. Naime, u izvoru je zabilježeno kako je djevojčica bolovala od dragonzelli. Prevedeno na današnji medicinski rječnik, mogla je to biti upala krajnika. Vjerojatno su roditelji bolesne djevojčice pozvali Mare, koja se čini se bavila tzv. bijelim vještičarenjem u svrhu liječenja, da pomogne njihovoj kćeri. U suprotnome, nije jasno kako je Mare sama, bez poziva roditelja, mogla doći do djevojčice. U presudi je navedeno kako se pretvarala da želi pomoći i izliječiti djevojčicu i kako joj je poljupcem ispod brade isisala krv iz srca, nakon čega je dijete preminulo. U vrijeme kada su ljudi u svrhu liječenja, često radije nego liječniku, išli različitim osobama za koje su vjerovali da imaju moć i znanje pomoći, formulacija iz presude o smrtonosnom poljupcu bila je valjani mogući uzrok smrti.
Presuda donosi i niz drugih općih mjesta karakterističnih za slučajeve vještičarenja: dogovor s vragom kojem je trebala donijeti još troje djece, nalaženje s drugim strighama noću na križanjima (kružere) u obliku ptice ili muhe… Na koncu je nesretna Mare, vjerojatno potaknuta mučenjem, priznala sva pripisana nedjela, od druženja s vragom do krivice za smrt Pincove kćeri.
U srednjemu i ranome novom vijeku čovjek je vrlo lako mogao postati marginalcem, žene mnogo lakše od muškaraca. Mare je svakako bila jedna od njih. Bila je neudana, a za život je zarađivala od bavljenja tzv. bijelom magijom – to je značilo živjeti na samome rubu društva. Vjerojatno je, kad je krenula iz Zadra za Istru s obitelji, ona bila djevojka daleko od društvene margine. Međutim, spletom okolnosti, s vremenom se upravo tamo našla. Možda njezino ime ne bi došlo do nas da je djevojčica preživjela, a možda i bi, jer je isto kao za njezinu smrt mogla biti proglašena krivom za smrt nekog drugog djeteta ili sušnu godina, veliku hladnoću ili uginuće nečije krave.
U malim je zajednicama, kakva je bila ona savičentska, Mare i njezin način života svakako bio trn u oku dežurnim dušebrižnicima i trebalo je se nekako riješiti. Pod sudačkom palicom tadašnjeg savičentskog kapetana Francesca Mladinea, osuđena je na smrt vješanjem i spaljena. Njezino se smaknuće dogodilo, kako izvor kaže, izvan ulaza u mjesto zvano Porta del Prado.
I nakon gotovo četiristo godina, ime Mare Radoslović dobro je poznato u Savičenti, ali i šire. Glavna je akterica raznih festivala, a u Savičenti joj je posvećena i tzv. Kuća vještice Mare. Na raznim se manifestacijama i u pričama iz turističkih prospekata, može čuti i da je spaljena jer je imala ljubavnu aferu s jednim Grimanijem. Ipak, za tako nešto nije imala priliku jer su Grimanijevi Savičentom upravljali preko kapetana i u vrijeme Marijina života nije zabilježen njihov dolazak u Savičentu.
Osobno zazirem od korištenja termina vještica. Smatram ga produktom vremena u kojem je Mare živjela i, iako i danas, duboko u 21. stoljeću postoje oni koji vjeruju u vještičarenje, čini mi se kao da se njegovim korištenjem nesretna Mare iznova spaljuje.