Povezani u svojoj nepovezanosti

Intervju s Aleksandrom Mišić povodom predstave Esbat. Predstava je premijerno izvedena 26/7/2020 u sklopu 21. Festivala plesa i neverbalnog kazališta. Intervju priredila Maša Milovac.

Kao pripremu za osmišljavanje predstave inspirirane poviješću i običajima Savičente cijeli autorski tim je održao razgovor u formi okruglog stola sa stanovnicima Savičente. Možete li nam otkriti nešto više o tom procesu; tko su bili sudionici, između koga se vodio dijalog, o čemu se govorilo, kakva su iskustva podijeljena s vama?

Predstava Esbat je nastala u okviru projekta Nevidljiva Savičenta, a u suradnji sa Zagrebačkim plesnim ansamblom. Sam proces i razvoj ideje realizirao se kroz rezidenciju u Mediteranskom plesnom centru do same izvedbe i premijere na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta izvedene na prostoru ‘Žlinje’, velike livade ispred kaštela Morosini-Grimani. Procedura osmišljavanja i oblikovanja predstave Esbat počela je radionicom čiji su sudionici bili autorski tim te mještani Savičente i okolice koji su željeli svojim sjećanjima i pričama o povijesti Savičente dati svoj doprinos procesu stvaranja. Pored zainteresiranih mještana i mene kao autorice, dio sudionika bili su etnomuzikolog Dario Marušić, plesni umjetnik Matija Ferlin iz Savičente, dramaturg Filip Povrženić, plesačice Zagrebačkog plesnog ansambla te Mario Benčić i Mirjana Doblanović Pekica ispred projekta Nevidljiva Savičenta. Razgovor je potaknut našom inicijalnom idejom o već poznatoj legendi o vješticama, no sam je dijalog kasnije išao u smjeru priča koje su sudionici radionice smatrali interesantnim i na neki način bitnijim za razgovor. Tako se razvio dijalog o običajima, igrama, glazbi i specifičnim pričama koje se tiču Savičente, i još specifičnije, same ‘Žlinje’. Radionica je bila vrlo produktivna i inspirativna jer je pružala direktan uvid u proživljena iskustva mještana. Bilo je razgovora o tome koje su se igre igrale, kakvi su bili običaji, što se pamti kao legenda, po čemu je Savičenta specifična, o tijelu i tjelesnosti, o dvojezičnosti, o izmišljenim jezicima, o načinu liječenja, o procesijama, urocima i sličnim fenomenima i pojavama.

Koje ste običaje ili priče iz povijesti Savičente odlučili prevesti u jezik suvremenog plesa? Da li inače u svom umjetničkom radu krećete od pokreta i tijela ili od narativa odnosno priče?

Bilo je puno motiva i priča iz koje se moglo sagraditi tkivo predstave te isto prevesti u plesni jezik. Naravno, ne mogu sve priče biti dio predstave pa smo se kao autorski tim odlučili za nekoliko motiva. Strukturu predstave čini struktura sjećanja kao takvog, bljeskovi slika kao izolirani događaji koji se utjelovljuju u sadašnjosti, povezani u svojoj ‘nepovezanosti’. Izvođačice su uprisutnile razna tijela: tijelo igre, tijelo magije, nevidljivo tijelo, tijelo zajednice, ali i žensko tijelo. Umjesto priča ili narativa, mogu reći da je tijelo u kontekstu ove koreografije tretirano amblematski, kroz transformaciju simbola. Iz pojedinih se priča prevodio amblem kao koncept koji služi kao inicijator i nositelj koreografske razrade. Neki od njih su nogomet kao stalna aktivnost ‘Žlinje’ i dječjih igara, znakovi i radnje protiv uroka, flagelantizam, bukalin, dvojezičnost i izmišljeni jezik, obredi, magija i nepoznato. Osim ovog sloja, koji se konkretnije ogleda, koreografija se u ideji razvija i kroz druge koncepte problematizirajući prošlost, sadašnjost i budućnost kao mjesto istovremenog susreta sve tri dimenzije vremena te njezine manifestacije. Tiče se individualne i kolektivne memorije, ali i memorije samog prostora. Ideja je bila utjeloviti različite vrste memorija u diskurs sa sadašnjošću; i individualnom, i kolektivnom i prostornom.

Predstava Esbat nastala je u samo mjesec dana, ali mjesec dana intenzivnog rada. Što vam je bilo najizazovnije u produkcijskom smislu? Što smatrate dobrim uvjetima za rad inače?

Smatram da su rezidencije i intenzivno uranjanje u proces stvaranja vrlo bitne za umjetnički rad. S obzirom na brzi okoliš i vanjsko vrijeme koje mjerimo prolaskom minuta ili sati, ovakav način rada probija granice tog vremena i omogućuje druge uvjete rada i mišljenja. Iako postoji neki termin koji sve učinjeno stavlja na vidjelo, svakodnevica rada je manje opterećena vanjskim utjecajima. S druge strane, možete raditi cijeli dan ako želite ili možete isprobati bilo što i u bilo kojem trenutku. Nadalje, koncentracija tako nije podijeljena već se energija ulaže vrlo fokusirano i bez ometanja. Za mene je to idealno i djeluje vrlo povezujuće na autorski tim. Mediteranski plesni centar je i k tome savršen ambijent, dobro opremljen i prostran, s adekvatnim uvjetima za bilo koji oblik plesnog rada, ali i kao odličan izvedbeni prostor. Izazov ove predstave bio je zauzimanje velikog vanjskog prostora ‘Žlinje’ s tri izvođačice, ali i tehničke mogućnosti te kompozicija. Još malo konkretnije, komarci ili skliska trava bili su za izvođačice na probama izazov, a ponekad i pravi davež.:)

Možete li ukratko obrazložiti odabir autorskog tima koji je radio na predstavi?

Kako sam i sama iz Pule, iako momentalno imam zagrebačku adresu, imala sam prilike i ranije surađivati s umjetnicima koji i dalje aktivno djeluju na području Istre. Jako me razveselila činjenica da ću opet imati prilike surađivati s njima. S Kristinom Nefat, kostimografkinjom, imala sam prilike surađivati na mojoj prvoj cjelovečernjoj predstavi prije 22 godine. Bez obzira na to što do sada nekako nije bilo prilike, pratim i cijenim njezin rad, i ovaj projekt mi je omogućio da ponovno radimo zajedno. Dario Marušić je glazbenik i umjetnik koji je također obilježio moj plesni put te sam ga s velikom srećom pozvala u projekt. Osim svega ostalog, on je pun zanimljivih priča, uvijek vedrog duha i inspirativan. Filip Povrženić je već moj stalni suradnik, redatelj iz Rijeke, koji je za ovu predstavu bio dramaturška podrška. Ovo nam je već treća zajednička predstava i zaista odlično funkcioniramo kao tandem te se nadam da ćemo još puno toga zajedno stvarati. Ivan Lušičić- Liik je također netko s kim često surađujem i čiji rad cijenim. Kako sam zamislila da u ovoj predstavi bude i video instalacija, on je jednostavno bio prvi odabir te je kao stručnjak za scensko svjetlo i VJing, a pritom i diplomirani arhitekt, odlično osmislio rješenja za tako veliki i otvoren izvedbeni prostor. Asistentica koreografkinje bila je Petra Valentić koja je i dalje aktivna članica ZPA, ali i moja draga kolegica iz vremena dok sam još bila članica ZPA. Osim ljubavi i iskustva veže nas disciplina i predanost u radu. I za kraj, kako me u ovaj projekt pozvala producentica ZPA Petra Glad Mažar koja je predložila tri izvođačice koje bi nosile Esbat, moram reći da sam uživala u radu i nastajanju koreografije s izvrsnim mladim plesačicama. Ni sama birajući ne bih bolje izabrala, zato veliko hvala Margareti Firinger, Jovani Zelenović i Gendis Putri-Kartini.

Kakva je reakcija publike i stanovnika Savičente na predstavu? Prepoznaju li Savičentu u predstavi?

Reakcije su bile vrlo pozitivne, to mogu reći. Bilo je puno ljudi koji se gledali predstavu s ceste, daleko od izvođačica jer na livadi nije bilo više mjesta, i ostali su do kraja. Po tome mogu reći da su pronašli nešto zanimljivo za sebe što ih je zadržalo i to mi je drago. Koliko je Savičenta bila vidljiva u samoj predstavi to ih nisam pitala, a s druge strane ne znam je li to i toliko bitno. Savičenta i mještani bili su inspiracija, inicijacija i sadržaj, a prostor ‘Žlinje’ već sam po sebi govori. Tako da je zadatak bio više kroz nju se od nje same odmaknuti kako bi joj se opet primaknuli…jer ona je već tamo, kao i njezine priče, legende i običaji. Sve je prisutno, a mi smo samo neke slike primaknuli bliže u ‘sada’.